Pelagijska zona

Pelagijska zona ili pelagijal (grč- πέλαγος - pélagos = "otvoreno more") obuhvata sve vode koje nisu u blizini dna ili obale.

Pelagijska zona se može predstaviti kao cilindar sa stubom vode od površine mora pa skoro do samog dna, kao što je prikazano na priloženoj slici. Uvjeti se mijenjaju sa dubinom vodenog stuba: pritisak se povećava, temperatura opada i sve je manje svjetlosti. Ovisno o dubini, dalje se stub može dijeliti, slično kao kod Zemljine atmosfere, koja je podijeljena na nekoliko slojeva.

Pelagijal obuhvaća 1370 miliona km³, sa vertikalnim rasponom do 11 kilometara.^[1] Ribe i ostali organizmi koje žive u toj zoni nazivaju pelagijskim. Život u njoj postaje sve rjeđi kako se dubina povećava. Na njega utiču nivo svjetlosti, pritisak, temperatura, salinitet, količina kisika i hranjivih tvari, kao i podvodna topografija. U većim dubinama, pelagijska zona se ponekada naziva zonom otvorenog okeana i može biti u suprotnosti sa vodom koja je blizu obale ili na kontinentskom pragu. Međutim, u drugim kontekstima, i obalna voda koja nije blizu dna ipak spada u pelagijsku zonu.

Pelagijska zona se može razlikovati od bentosa i demerzne zone pri dnu mora. Bentos naseljava ekološki prostor na samom dnu mora. Tu staništa čine sedimenti i nekoliko potpovršinskih slojeva. Organizmi koji žive u toj zoni, poput školjki i kraba, nazivaju se bentoskim životinjama (zone bentosa). Morsko dno i životinje koje u njemu žive mogu jako uticati na bentos. Ribe koje žive u demerznoj zoni se dijele na ribe bentosa, koje su gušće od vode i mogu ostati na dnu, i na bentopelagijske ribe, koje mogu plivati tik iznad dna.

1. ^ http://www.britannica.com/EBchecked/topic/449062/pelagic-zone